Istorija 

  

ADMIRALI BOKELJSKE MORNARICE

Srednjovjekovna kotorska organizacija pomoraca dobila je tokom austrijske vladavine, tacno od 1859. godine, svoje novo ime »Plemenito tijelo Bokeljske mornarice« (ili krace Bokeljska mornarica), a od profesionalnog ostao joj je samo memorijalni karakter. Ali ona je, sticajem okolnosti, i tokom ranijih vjekova vise puta mijenjala svoje ime. Ono sto joj je od pocetka, bez obzira na ime, bilo trajno i ostalo kao njena bitna crta prepoznavanja, jeste okupljanje pomoraca i humanitarno djelovanje medu njima. A to je sasvim razumljivo kada uocimo da se radilo o jednoj bitnoj komponenti organizacije mediteranske, pa analogno i kotorske srednjovjekovne komune, koja je, u tako zvanim Bratovstinama (Confraternitates), okupljala i organizovala razne gradske zanatlije, pa medju njima i izuzetno vazne pomorce. Svi su oni imali svoje Statute, a na celu su im bili tzv. gastaldi. Da je vec u XIV st. takva bratovstina pomoraca bila finansijski veoma snazna govori podatak da su 1353. god., pod imenom »Pobozna druzina kotorskih pomoraca« (Pia sodalitas naviculatorum Catharensium), posjedovala crkvu »Sv. Nikole od vrtova« u neposrednoj blizini grada, i da su je te godine poklonili franjevcima. Te iste 1353. god. dobila je crkvu u gradu, sa istim imenom sveca, zastitnika pomoraca.
Od pocetka mletacke vladavine (1420. god.) ova bratovstina pomoraca, tada pod imenom Sv. Nikole mornara (Sancti Nicolai marinariorum), pored humanitarne, pocinje sticati razne druge drustvene funkcije, a posebno onu vojnog karaktera. Taj proces je u izvjesnom smislu bio i prirodan, s obzirom na karakter profesije. Pomorci su, naime, osim trgovanja, svojim brodovima bili prisiljeni da se bore protiv pirata koji su ih napadali, kao i da stite Bokokotorski zaliv u kom su zivjeli. Tako je doslo do priblizavanja, pa i poistovjecivanja licnosti »gastalda«, koji je bio na celu bratovstine pomoraca, i strucnog lica lucke kapetanije, koji je imao titulu »admiral luke« (»Ammiraglio del porto«). Tu, dakle, treba podvuci da su lucke kapetane, sa titulom »admirala«, imale i sve druge mletacke luke, pa, dakle, nije bila rijec o nekoj vrhunskoj tituli najvisih mletackih pomorskih komandanata. Cinjenica je, ipak, da su i ovi lokalni »admirali luke«, sticajem okolnosti dobijali odredjene vojne komandne funkcije. U Istorijskom arhivu Kotora prvi put se srece 1440. god. Zivko Mace, ali jos samo kao admiral (lucki kapetan), ne spominjuci vezu sa Bratovstinom mornara i njenim gastaldom. Zatim na tu funkciji 1477. god. dolazi Alegret Nigro, iako u tom dokumentu jos nema pomena da je on istovremeno i gastald Bratovstine mornara. Tek u dokumentu iz 1493. god. imamo izricitu arhivsku potvrdu da je Alegretus Nigro admiral i gastald Bratovstine Sv. Nikole mornara. To znaci da je krajem XV st. a jos tokom djelovanja Alegreta Nigra, uslo u praksu da ista licnost koja je od mletackih vlasti bila postavljena za »admirala luke« (luckog kapetana), u Bratovstini mornara bude izabrana za gastalda te organizacije. Takvo personalno povezivanje dvije naizgled razne funkcije, prihvaceno je kao korisno i za drzavu i za organizaciju pomoraca. U osnovi, sto se vlasti tice, radilo se o laksoj kontroli strucno, ekonomski i vojno izuzetno vaznog pomorskog sektora, a mozda je u torn istorijskom trenutku to znacilo i priznanje kotorskim pomorcima za angazovanje u mletacko-turskom Skadarskom ratu 1463-1479. godine. A i Bratovstini su mogli biti samo od koristi neposredni kontakti sa uticajnim admiralom luke. Obojicu je povezivalo sto su bili predstavnici pucanskog staleza i profesionalni pomorci. Medutim bitna novost je bila u tome sto je admiral, pored rjesavanja tehnickih luckih problema, od kraja XV st. komandovao oruzanom cetom mornara za odbranu Zaliva, odrzavanje poretka u gradu i slicne vojne zahvate. A to su ostvarivali clanovi Bratovstine mornara. Samo je prividna kontradikcija da je ta kotorska Bratovstina, prema svom prvom statutu iz 1463. god. opisana kao izrazito humanitarna organizacija, a tada bas u stvari stice vojnu komponentu. U praksi su, kako smo to vec istakli, jedrenjaci cesto napadani od pirata, pa su redovito morali biti i naoruzani i poznavati ratnu vjestinu. Ali za to sticanje novih odgovornosti i ugleda kotorskih pomoraca bas krajem XVI st, treba ukazati i na tadasnje istorijske okolnosti. Sigurno se ne radi o slucajnoj podudarnosti da je do nastajanja Statuta Bratovstine mornara 1463. god. doslo bas iste godine kada je poceo, vec spomenuti, prvi mletacko-turski rat (1463-1479). Tada je , u lokalnim kotorskim okvirima, nesto malo ranije (1462), otpocela cetvrta grbaljska buna, vrlo zabrinjavajuca po Kotor, jer je Ivan Crnojevic tada poceo da mijenja promletacku politiku oca mu Stefanice. Svakako u Kotoru su se sve snage morale mobilisati, a Venecija je poslala gradu dvije trireme, nesto pjesadije i municiju. Kao sto je poznato mletacki Skadar je 1474. bio opkoljen od jake turske vojske, a Mletacka Republika se trudila da ga sacuva po svaku cijenu. U to vrijeme je Ivan Crnojevic ponovno prisao Veneciji, pa su uz njegovo ucestvovanje prenasuni drvna grada i manji brodovi u Skadarsko jezero. Zabiljezeno je da je tamo bilo oko 30 plovnih jedinica. Durde Crnojevic ce kasnije u svom testamentu napisati kako su brodovi otimuli hranu i razjarivali turskog cara. Cjelokupna ta krupna akcija Venecije, uz angazovuiije Ivana Crnojevica, zahtijevala je, bez sumnje, ne samo logisticku nego i stvarnu pomoc ivotora i njegove organizacije pomoraca, koja je imala vjeste pomorce i brodograditelje. laku o tome nisu sacuvani neposredni dokumenti, karakteristican je tekst jedne dukale duzda Moceniga iz 1475. god.u kojoj on hvali zasluge Kotora oko opsade Skadra, doduse ne na > odeci ih, ali grad naziva najdrazim medu drugim dragim gradovima (»Inter charas - chai K,simam habemus.«) !
Inace vojna komponenta davala je poseban ugled admiralu-gastaldu najjace kotorske bratovstine pomoraca. pa je on u uzem krugu »Zbora gradana«(Universitas populi) bio na celu svih drugih gradsklh bratovstina..
Tokom vjekova mozemo utvrditi slijedece admiralove kompetencije:

1) vodenje i stalno azuriranje popisa mornara spremnih za trgovacke i vojne djelatnosti;

2) organizacija pomorske policije u bokokotorskom zalivu;

3) raznovrsno ucestvovanje u pomorskim ratnim sekcijama Mletacke republike, bilo sa kotorskom galijom "Sv. Tripun Kotorski", bilo u posebnim akcijama, ili pomaganjem u transportima neophodnih vojnih kontingenata ill predmeta;

4) organizacija drzavne pomorske postanske sluzbe;

5) ucestvovanje u kontroli brodova koji dolaze iz krajeva sumnjivih na zarazne bolesti;

6) organizaciju proslave zastitnika grada Kotora Sv. Tripuna i vlasti u gradu;

7) pravo trazenja amnestije od gonjenja ili izvrsenja i trazila preko Bratovstine pomoraca;

8) glavni nadzor nad Arsenalom imanjem spomenute kotorske galije, ili drugih brodova.

Nekoliko najstarijih licnosti iz XV i XVI st, i nekoliko iz XIX i XX vijeka, koji su djelovali u tom cinu:

ALEGRET NIGRO, 1477. god. lucki kapetan (admiral), 1493. kako smo gore vec naveli, izricito se spominje jos i kao gastald Bratovstine mornara. Kako je, dakle, 1493. prva godina u kojoj se arhivski moze utvrditi fuzija uloge admirala i gastalda i upotrebe titule admirala u okviru Bratovstine mornara, treba navesti i original: "armiratus, gastaldus et procurator in vita".

TRIPUN BRAJAN, 1504-1508.godina
IVAN BELLI, 1508-1529. godine.
JAKOV BELLI, 1529-1545. godine.
IVAN RADMANOV DENTALI, 1560-1572. godine.
NIKOLA RADMANOV DENTALI; 1573 - 1591. godine.
NIKOLA PTIKOVIC, 1591-1625. godine.
IVAN LAZZARI; 1630 - 1635. godine.
DURO SCURA, 1641 - 1652. godine.
LUKA LUKOVIC, 1652 - 1662. godine.

A sada cemo navesti niz admirala XIX i XX stoljeca:

NIKO OGNJENOVIC, 1833-1836. godine.
ANDRIJA BARBETTA, 1836-1848. godine.
ANDRIJA NIKOL1C, 1848 - 1849. godine.
Dr TRIPO SMECCHIA (SMEKIJA), 1859-1860. godine.
LUKA PEZZI (PECI), 1860 - 1862. godine.
NIKO vitez DE MATEI, 1862-1878. godine.
Conte dr MARKO LUKOVIC, 1878 -.1887. godine.
ANTON TRIPOV LUKOVIC, 1887 - 1912. godine.
Kap. BOGDAN vitez TRIPKOVIC, 1913-1921. godine.
Komodor MARKO DABCEVIC, - 1922 - 1935. godine.
Prof. dr KARLO RADONICIC, 1935 - 1936. godine.
Kap. LUKA MATOVIC, 1936 - 1938. godine.
RUDOLF GIUNIO, 1938 - 1941. i 1945 - 1947. godine.
Kap. LUKA MILOSEVIC v.d. admirala 1947 - 1964. godine.
Akad. VLADISLAV BRAJKOVIC, 1964-1989. godine.
Dr MILOS MILOSEVIC, 1989 -

Treba na kraju još navesti da je osim admirala i njegov zamjenik (viceadmiral) i tzv. Mali admiral. Radi se o djetetu od 10-tak godina koji u svim javnim nastupima prati admirala, a predstavlja simbol generacijskog kontinuiteta u organizaciji, uz duznost da osam dana prije svecanosti sv. Tripuna (27. januara) izgovori "lode". Radi se o pohvalama ("laudes") zaštitniku grada, ciji srednjovjekovni tekst nije sacuvan. Biskup Marin Drago ih oko 1700, god. nanovo sastavlja , pa ih u arhaicnom prevodu, svake godine mali admiral izgovara sa trijema Katedrale.

Dr. M. Milosevic
Jan.2004.

ZNAČAJ POBJEDE BRACE IVANOVIĆA
(O proslavi u „Domu kulture" u Dobroti 22-IV-1956)

Prigodne svečanosti slavljene u rodnom mjestu glavnih junaka, nose nekoliko opasnosti. Jedna je da se na značajnije dogadjaje prošlosti zaboravi, ili ne obrati dovoljna pažnja, a druga je, još veća da se njihova prava veličina i važnost precijeni, pa se uplovi u vode prigodničarskog uzdizanja lokalne slave i olakih superlativa. Svjestan toga ja ću Vam govoriti smirenim jezikom dokumenata i sigurne tradicije, ali, naravno, uz živu želju da sa tih dokumenata temeljito skinem arhivsku prašinu i njihov suhoparan stil pretočim u zanimljiv, ali ozbiljan prigodni razgovor. Samo treba još da vodimo računa o nekim stvarima. Bitka braće Ivanovića je već više puta dosada opisivana, zaslugom kod nas u Jugoslaviji najviše Antona Miloševića, a u Italiji Ricciotti Bratti-a. Tako da činjenice, već više puta iznesene, mi ne namjeravamo na široko ponavljati. Radje ćemo, uz sumaran opis, iznijeti niz novih podataka o prilikama u dobrotskoj sredini tog vremena, koji će još reljefnije objasniti junački gest Ivanovića. Isto tako ćemo zabilježiti još sačuvanu tradiciju u mjestu, koja unosi novog života i krvi u hladne formule dokumenata. Takvim postupkom mi ćemo sretno udovoljiti zahtjevima savremene istoriografije, koja traži da interes istoričara obrati pažnju na uticaje veoma složenog spleta društvenih faktora i da se tako ljudi i istorijske ličnosti logično i razumljivo uklapaju u jedinstveni istorijski mozaik.
Iako je i u ranijim vjekovima Dobrota imala svoje pomorce, trgovce i junake na moru, ipak je, kao cjelina, ovo maleno primorsko naselje dobilo pravi pomorski status početkom XVIII vijeka. U kotorskom se arhivu čuva jedan zaista rijedak i zanimljiv dokument, koji mi Hči na pravu „krštenicu" o tom pomorskom preobražaju cijelog mjesta i stvaranju njegove isključivo pomorske orijentacije. Na molbu samih Dobroćana i Ljućana, generalni providur Andjelo Emo 20 januara 1716 donosi svoju odluku i kaže: „Kako se od nedavno veoma povećalo stanovništvo ovih dvaju mijesta, i kako na tom uskom dijelu neplodne i kamenite zemlje ... priroda otima hranu, ljudi su u nemaštini ... počeli da se bave pomorstvom i u tome su ... uspjeli da stvore tako veliko tijelo pomoraca, daje prema njemu sasvim ništavan broj pomoraca samog grada (Kotora) i drugih mijesta u zalivu". Spominjući dalje brojne jedrenjake „veće i manje nosivosti", kao i naročite zasluge na bojnom polju, oko osvajanja Carina i Popova, - Emo odlučuje „autoritetom svoga generalata" da se Dobroćani i Ljućani oslobadjaju dužnosti fizičkog rada prema vlastima, a obavezuju se otsada isključivo u pomorskim uslugama. - Od tog trenutka, kada se Dobrota oslobodila drugih obaveza i dobila status pomorskog naselja, - ona se svojski i svim snagama dala na more i zabilježila najljepše stranice svog ekonomskog i kulturnog uspona. Dug je i interesantan popis stvari, koje su se u to doba prevozile jedrenjacima iz raznih bokeljskih mjesta u Mletke i druge krajeve. Od raznih vrsta namirnica: sušenog i slanog mesa, sira, ulja, suhih smokava, ribe i soli, - pa do svile, crijepova itd. Ali kako su Dobrota i Prčanj u doba svog uspona, naročito obilno trgovali sirom, htio bih da Vam kao primjer, sa nekoliko brojeva, a bez zamaranja, označim obim tih veza sa Mlecima. Naši podaci se, uz Dobrotu, uvijek odnose na Prčanj, jer su se ta dva pomorska naselja uvijek uporedo razvijala. Iz raznih dokumenata saznajemo daje na pr. oko 1780 prosječno dolazilo godišnje u Mletke: više od 80 brodova natovarenih sirom. Mornara je bilo 400, a trgovaca 54. Za epohu po padu Mletačke Republike 1797 god., a za vrijeme prve austriske vladavine Mlecima i Bokom, imamo još tačnijih i iznenadjujućih podataka. Tako po zvaničnim spisima „Ureda za nadzor nad masnoćama", možemo utvrditi daje za 17 mjeseci, između 1798 i 99 uvezeno u Mletke oko 200.000 kg. crnogorskog sira i ništa manje, nego preko milion i pol kg. grčkog sira. Zanimljivo je da grčki sir do 1672 prenašaju sami grčki trgovci, a od 1672 preuzimaju tu trgovinu bokeljski trgovci. - Sve je to naravno donosilo velike prihode, u našem primjeru od 4.332 dukata i 694 lire, što je trgovcima isplatila mletačka Bratovština trgovaca sirom. Tu mi još ne vodimo računa o koristima od kontrabanda koje su isto bez sumnje bile velike. Jasno je, dakle, sa kakvim se intezitetom i u kako velikom obimu provadjala baš ta trgovina sirom. Čim to znamo onda nam je potpuno shvatljivo kad nadjemo kako je u prvoj bici, pet godina ranije od ove, koju sada proslavljamo, Marko Ivanović 1 aprila 1751 krenuo iz Dobrote put Grčke, da u Tebi krca sir za Mletke. Isto je tako razumljiv podatak daje Jozo Ivanović, u vezi sa ovom istoriskom bitkom 1756 god., poslije ukrcavanja maslinova ulja u atenskoj luci „Drago" i poslije same bitke, - svratio u Patras da nakrca teret sira za Mletke. Jednom rječju, naše zadržavanje na ovoj značajnoj trgovačkoj djelatnosti je više nego opravdano i u bliskoj vezi sa pobjedom koju slavimo i sa napredovanjem Dobrote u cjelini - ako mi usvojite jednu slobodnu metaforu. Veliki dio temelja, dakle, na kojima udobno počivaju dobrotski palači, kuće i ostale dragocjenosti -čvrsto se oslanja na prividno mekanim naslagama sira i ulja i sličnih artikala pomorske trgovine.
Posmatrajući taj bujan pomorski saobraćaj i taj živi proces bogaćenja mlade trgovačke klase bokeljskih pomoraca, - možda bi se moglo promisliti daje plovidba tekla jednostavno, lako i bez ozbiljnih prepreka. Ništa ne bi bilo pogrješnije od toga. Prije svega sama navigacija u XVIII stoljeću sa tadašnjim drvenim jedrenjacima, bila je skopčana s dugim nizom teškoća, koje je uklonio moderni razvoj tehnike. - Zatim, naši su pomorci morali uporno i grčevito da se bore za tudja tržišta. Neobično je zanimljivo pratiti vjekovnu borbu bokeljskih pomoraca, naročito Dobroćana i Prčanjana, na mletačkoj pijaci. Mletačke vlasti su ih ponekad podržavali, dajući „Bokeljskoj mornarici" neke privilegije. Ali su, naravno, najčešće pazili na svoje interese i koristili posebne mletačke Bratovštine trgovaca sirom. A naročito kada je krajem XVIII stoljeća pritisak na mletačko tržište sve više rastao, razgorili su se teški sukobi, i sudski procesi. U pretstavkama čitamo ponekad zanimljive pojedinosti, gdje na pr. pretstavnik mletačke Bratovštine izjavljuje i priznaje da su Dobroćani i Prčanjani postali uzurpatori na njihovom rodjenom tržištu, da su im preoteli trgovinu u raznim mletačkim posjedima i da se opasno granaju i u samim Mlecima. To sve, bez sumnje pokazuje neobičnu vitalnost, trgovačku spretnost i borbenu prodornost naših ljudi, koji slijedeći svoje trgovačke interese traže sve šira područja za razvoj svog kapitala. - U tom jakom elanu, još se jedna veoma teška prepreka bila ispriječila. Mislim na pirateriju. Ona je surovim napadima ne samo ometala, nego i porazno desetkovala bokeljsku trgovačku mornaricu. Mleci su, zapravo još od XII vijeka pa dalje, u doba cvjetanja svojih snaga, relativno uspjeli da očiste Jadran od pirata i da drže kontrolu nad morem. Ali su se kasnije opet izmijenile okolnosti. Kandijski i morejski rat, tokom cijele druge polovine XVII vijeka, iscrpljuju ekonomske izvore Republike, uticaj Engleske i Holandije raste, a svjetska trgovina uzima nove puteve. Republika siromasi, svadja se na svoje „lokalno" more i jadransku trgovinu, a pirati uzimaju novog maha. Ne posjedujemo još potpune podatke o velikim gubicima naših ljudi iz svih pomorskih centara Boke, pa ni Dobrote, u toj nejednakoj borbi. Jedino je Tripo Balović sačuvao za Perast jedan „pregled" nastradalih i izgubljenih jedrenjaka, kao i niz „slučajeva" iz tadašnje prakse gusara. Uz to je dodao „ovo što se ja sjećam", što znači da se radi o ličnim i nesistematskim bilješkama, koje mogu imati praznina. Svakako iz tih bilježaka proizlazi porazan bilans daje samo u Perastu, otprilike u prvoj polovini XVIII stoljeća, bilo uništeno oko 130 jedrenjaka u borbama, sa velikim ljudskim gubicima. -
Izrastaju tako krupna imena pirata, koja su strah i trepet navigacije. Jedan od tih je oko 1750 već stari i iskusni Hadži Ibrahim iz Kandije. U osvetničkom gnjevu za izgubljenom bitkom iz 1751 god., Hadži Ibrahim odlučuje da se osveti u atinskoj luci Drago 1756 god. - U svjetlu svih tih teških činjenica: u teškoćama navigacije, u borbama sa svirepim piratima i u teškoj konkurenciji sa favoriziranom Bratovštinom na mletačkom tržištu, - javljaju nam se sada braća Ivanovići životniji, bliži, razumljiviji. Ta porodica, inače spada medju najstarije i najuglednije dobrotske starosjedioce. Čak vladika Rade - Njegoš 1832 izdaje jednom potomku te porodice uvjerenje, da su Ivanovići porijeklom bosanski plemići kralja Stefana iz 1446. zatim su, navodno, doseljeni najprije na Cetinje, pa onda u Dobrotu. Ali o tome nije sačuvana dokumentacija, a Dušan Vuksan nije sklon da povjeruje navodima vladike Rada da je sve te dokumente imao na Cetinju. - U doba koje ispitujemo, sredinom XVIII stoljeća, Ivanovići su bili ugledni pomorci i trgovci, pa i iskušani ratnici. Još 1731 spominje se jedna bitka Mata Ivanovića pod Valonom, a otac Marka i Joza Luka (Vuko) biva nagradjen 1753 naslovom konta za zasluge. Sam Marko u pomenutom patraskom boju 1751 pobjedjuje nadmoćne pirate i dobija senatsko priznanje i titulu kavalira.
Najzad dolazi do pobjede iz 1756 koju bi mogli najkraće iznijeti ovako. Jedrenjak Joza Ivanovića tipa „tartana" zvan „Santissimo Crocefisso e Madona del Rosario'', sa svega 40-toro ljudi posade i 8 topova maloga kalibra, nalazio se po trgovačkom poslu usidren u atinskoj luci. Na njega napada, siguran u pobjedu i nesrazmjerno jači, veliki turski brod čuvenog pirata Hadži Ibrahima iz Kandije, tipa „šambek", sa 360 ljudi posade i 40 topova. Iako u izvanredno teškom položaju, nepokretni zbog sidra i brojno skoro deset puta slabiji, braća Ivanovići stupaju u sedmočasovnu borbu i odbijaju tri oštra napada. Tokom borbe gine Marko Ivanović, koji je bratu Jozu sa drugog broda bio došao u pomoć, i još 8 drugova. Jozo privodi bitku do konačne potpune pobjede, oslobodjava robove sa piratskog šambeka, uzima trofeje i najzad pali neprijateljski jedrenjak. - Ja sam namjerno što sažetije prešao preko podataka, koji su već obrađeni u nauci, da bih vas začas upoznao sa nekim pojedinostima zanimljive tradicije, koju nam je pažljivo sačuvao i prenio od starih Ivanovića, Miro Kamenarović. U toj tradiciji se najprije pričalo o sumnji na neku izdaju, koja se javila u vezi sa pitanjem: kako je Hadži Ibrahim saznao da se u luci nalaze Ivanovići. Grčki siromašni ribari su, od nekog potplaćeni, lako mogli da dojave piratu, koji je jedva čekao trenutak da se osveti. Onaj koji je osumnjičen, bio je, po tradiciji, Ilija Mata Andrić, ali je on kasnije u potpunosti dokazao svoju nevinost, pa je čak u borbi i poginuo. Do te sumnje je došlo u vezi sa navodnom svježom vjeridbom Andrićevom, pa je Ilija, inače dvadesetogodišnjak, na rastanku sa draganom zakasnio na brod. Zbog toga je pred odlazak došlo do oštrog sukoba, uvreda, pa i oružja sa kap. Markom Ivanovićem, - ali je posada, po jednom starom običaju mjesta, bacila drače medju zavadjenima, i oni su iznad njih pružili ruke jedan drugom. Crv sumnje je ipak ostao: da bi Ilija izdajom mogao da se osveti za uvrede kap. Marka. Medjutim Ilija Andrić je sigurno dokazao svoju nevinost. Evo kako. Dok dokumenti tvrde da je brod bio usidren" u luci, tradicija kaže da su Dobroćani, opazivši ogromni nadmoćni turski šambek, koji pred lukom čeka pogodni vjetar da uplovi, odlučili da svoju tartanu nasukaju. Oni su to pažljivo uradili, i čak su vezali jedrenjak za jednu maslinu. Ta je mjera, vjerovatno, značila izvjesnu predostrožnost, ali i lukavost. Sa jedne strane se, naime, tako omogućavao uzmak na kopno, ako pred skoro desetoro struk im neprijateljem ne bude više nikakve nade na uspješan otpor. S druge strane ako se piratski šambek naglo nasuče, situacija premoći može da se izmjeni u korist Dobroćana. Tako je i bilo. Ali je Ilija Andrić već bio podigao sjekiru da kida konop kojim je tartana bila vezana za kopno, tražeći potpunu žrtvu života, bez ikakve pomisli na uzmak, i time je potpuno dokazao svoju nevinost, privrženost kap. Marku i zajedničkoj stvari Dobroćana. - Šambek je sa svježim maestralom uletio u luku i ustremio se na Ivanoviće, tražeći predaju. Dva pjesnika, Nenadić i Kačić, koja su opisala boj, navadjaju junačke razgovore i prkosne odgovore kap. Marka. (Citat Nenadića LXIV i LXV). Tradicija, medjutim, priča daje Hadji Ibrahim samo stavio ruku na grudi i dignuo bijeli barjak tražeći predaju. Svakako Marko mu je na to odgovorio direktnim hicem i smrtno ga ranio. U isto vrijeme šambek je, razapetih jedara i pod nezgodnim udarcima vjetra, bačen na plićak i tako se nagnuo i nasukao da mu je artiljerija postala neupotrebljiva. Nastala je panika. Pirati su poskakali u vodu i počela je ogorčena borba prsa u prsa. Salve topova sa dobrotske tartane su trećeg puta teško oštetili turski brod. Poslije duge i žestoke borbe preostali pirati su pobjegli na kopno, a Dobroćani su prešli na njihov brod. Oslobodili su od lanaca osam robova, uzeli trofeje, od kojih ćete neke vidjeti na prigodnoj izložbi, i zapalili šambek. Sa dobrotske strane poginuli su: kap. Marko Ivanović, Krsto Djura Radoničić, Djuro Toma Kosović i Filip Joza Kosović, Ilija Mata Andrić, Pero Joza Radimir, Jozo Vuka Ilić, zatim Vicko Bambo iz Prčanja ijedan inostrani član posade. Petorica je ranjeno.

Ovdje nije mjesto da ulazim u neke razlike izmedju svih izvora: verzije zvaničnih mletačkih dokumenata, tradicije i dva poetska djela Kačića i Ivana Antuna Nenadića. Mislim da svi oni zajedno otkrivaju poneku stranu događaja, uveličavajući ili ublažavajući poneki detalj. Uostalom takva bi se analiza opet svela na pojedinosti koje ne mjenjaju osnovni značaj samog dogadjaja. A taj se njegov značaj, kako se meni čini, svodi na slijedeće. Prvo i najvažnije za doba kada se dogadjaj zbio, iznjeli su sami Mlečani u nagradnim dukalama. Uništenjem Reis Hadži Ibrahima plovidba je oslobodjena teške razbojničke aktivnosti jednog opasnog pirata, i trgovina je sa znatno manje opasnosti mogla življe da prostruji morima. Iz tog razloga, a i da privuku druge na slične podvige, Mleci su svečano podijelili krst kavalira preživjelom Jozu Ivanoviću, medalje u raznim vrijednostima ocu, braći, nećacima i preživjelim članovima posade, sve sa urezanom slikom uspomene na pobjednički boj, kao i podarili razne druge privilegije i koristi u hrani i novcu. U mletačkom muzeju Correr (a ne nažalost u kotorskom muzeju) čuvaju se dva krsta naših Ivanovića, slična krstovima malteškog reda, - a kao jedini ostaci (zamislite paradoksa) mletačke ustanove kavaljerata sv. Marka. - Druga značajna karakteristika ove pobjede je u stavu braće Ivanović i Dobroćana svoga vremena. Već smo istakli da su Ivanovići i cijelo mjesto tada bili angažovani u velikim trgovačkim poslovima i da su to očigledno osijećali kao zahtjev svog vremena. Duga, mučna putovanja, bavljenje na dalekim tržištima, odnosi sa surovim stranim ljudima, - već su često tražila borbu i junački čvrsti stav. Ali same krvave okršaje na moru, i to sa tako premoćnim neprijateljima, ni Ivanovići ni bilo koja druga dobrotska posada nisu mogle ni želiti ni rado prihvatiti. Ali kada bi ih život i gruba životna stvarnost prisilila da prihvate oružje (a to u starije doba nije bilo rijetko), oni su prema neprijatelju nastupali kao čvrsta, zbijena, homogena četa, spremna na najveća junaštva. I tako, ne težeći za heroizmom krvavih okršaja, četa pomoraca i trgovaca pretvarala se, silom tragičnih prilika, u odred pravih i velikih junaka. Dok su pirati bili heterogena grupa plaćenih ljudi sa raznih strana, nepovezana bilo kakvim idealom, osim kondotjerske plaće, - dotle su Dobroćani bili usko povezani zajedničkim rodnim krajem, porodicama i domovima koje su zajedno ostavili daleko ispod Pestingrada, Štita, Ostojne i Pričca, i trgovačkim kapitalima koje su prevozili.
I tako, na kraju, ti Ivanovići koji pale piratski šambek, postaju, možda, simbolični za svoje vrijeme. Taj noćni požar u atinskoj luci, ta dimljiva, krvava baklja pravde, kada 40-torica ljudi uspijeva da uništi 360 napadača. - osvjetljava jasno izvanredno težak život naših pomoraca prošlih vjekova i gorak kruh i skupo plaćeno bogatstvo koje su prikupili za svoj kraj. Dok Marko Ivanović umire od rana, brat mu Jozo stoji nad njim i privodi sam bitku pobjedničkom kraju. On oslobadja pronadjene robove u utrobi piratskog šambeka, pali brod, i sa trofejima, dekoracijama, teretom ulja i sira, - ali i sa 9 Iješeva i 5 ranjenika, stiže u Dobrotu. Stiže u rodni kraj da oduševi svoju djecu i mladu generaciju mjesta da dalje izdrže na toj tragičnoj istorijskoj vjetrometini.

Dr. Miloš I. Milošević
Admiral Bokelkjske mornarice