Iako je i u ranijim vjekovima Dobrota imala svoje pomorce, trgovce i junake na moru, ipak je, kao cjelina, ovo maleno primorsko naselje dobilo pravi pomorski status početkom XVIII vijeka. U kotorskom se arhivu čuva jedan zaista rijedak i zanimljiv dokument, koji mi Hči na pravu „krštenicu" o tom pomorskom preobražaju cijelog mjesta i stvaranju njegove isključivo pomorske orijentacije. Na molbu samih Dobroćana i Ljućana, generalni providur Andjelo Emo 20 januara 1716 donosi svoju odluku i kaže: „Kako se od nedavno veoma povećalo stanovništvo ovih dvaju mijesta, i kako na tom uskom dijelu neplodne i kamenite zemlje ... priroda otima hranu, ljudi su u nemaštini ... počeli da se bave pomorstvom i u tome su ... uspjeli da stvore tako veliko tijelo pomoraca, daje prema njemu sasvim ništavan broj pomoraca samog grada (Kotora) i drugih mijesta u zalivu". Spominjući dalje brojne jedrenjake „veće i manje nosivosti", kao i naročite zasluge na bojnom polju, oko osvajanja Carina i Popova, - Emo odlučuje „autoritetom svoga generalata" da se Dobroćani i Ljućani oslobadjaju dužnosti fizičkog rada prema vlastima, a obavezuju se otsada isključivo u pomorskim uslugama. - Od tog trenutka, kada se Dobrota oslobodila drugih obaveza i dobila status pomorskog naselja, - ona se svojski i svim snagama dala na more i zabilježila najljepše stranice svog ekonomskog i kulturnog uspona. Dug je i interesantan popis stvari, koje su se u to doba prevozile jedrenjacima iz raznih bokeljskih mjesta u Mletke i druge krajeve. Od raznih vrsta namirnica: sušenog i slanog mesa, sira, ulja, suhih smokava, ribe i soli, - pa do svile, crijepova itd. Ali kako su Dobrota i Prčanj u doba svog uspona, naročito obilno trgovali sirom, htio bih da Vam kao primjer, sa nekoliko brojeva, a bez zamaranja, označim obim tih veza sa Mlecima. Naši podaci se, uz Dobrotu, uvijek odnose na Prčanj, jer su se ta dva pomorska naselja uvijek uporedo razvijala. Iz raznih dokumenata saznajemo daje na pr. oko 1780 prosječno dolazilo godišnje u Mletke: više od 80 brodova natovarenih sirom. Mornara je bilo 400, a trgovaca 54. Za epohu po padu Mletačke Republike 1797 god., a za vrijeme prve austriske vladavine Mlecima i Bokom, imamo još tačnijih i iznenadjujućih podataka. Tako po zvaničnim spisima „Ureda za nadzor nad masnoćama", možemo utvrditi daje za 17 mjeseci, između 1798 i 99 uvezeno u Mletke oko 200.000 kg. crnogorskog sira i ništa manje, nego preko milion i pol kg. grčkog sira. Zanimljivo je da grčki sir do 1672 prenašaju sami grčki trgovci, a od 1672 preuzimaju tu trgovinu bokeljski trgovci. - Sve je to naravno donosilo velike prihode, u našem primjeru od 4.332 dukata i 694 lire, što je trgovcima isplatila mletačka Bratovština trgovaca sirom. Tu mi još ne vodimo računa o koristima od kontrabanda koje su isto bez sumnje bile velike. Jasno je, dakle, sa kakvim se intezitetom i u kako velikom obimu provadjala baš ta trgovina sirom. Čim to znamo onda nam je potpuno shvatljivo kad nadjemo kako je u prvoj bici, pet godina ranije od ove, koju sada proslavljamo, Marko Ivanović 1 aprila 1751 krenuo iz Dobrote put Grčke, da u Tebi krca sir za Mletke. Isto je tako razumljiv podatak daje Jozo Ivanović, u vezi sa ovom istoriskom bitkom 1756 god., poslije ukrcavanja maslinova ulja u atenskoj luci „Drago" i poslije same bitke, - svratio u Patras da nakrca teret sira za Mletke. Jednom rječju, naše zadržavanje na ovoj značajnoj trgovačkoj djelatnosti je više nego opravdano i u bliskoj vezi sa pobjedom koju slavimo i sa napredovanjem Dobrote u cjelini - ako mi usvojite jednu slobodnu metaforu. Veliki dio temelja, dakle, na kojima udobno počivaju dobrotski palači, kuće i ostale dragocjenosti -čvrsto se oslanja na prividno mekanim naslagama sira i ulja i sličnih artikala pomorske trgovine.
Posmatrajući taj bujan pomorski saobraćaj i taj živi proces bogaćenja mlade trgovačke klase bokeljskih pomoraca, - možda bi se moglo promisliti daje plovidba tekla jednostavno, lako i bez ozbiljnih prepreka. Ništa ne bi bilo pogrješnije od toga. Prije svega sama navigacija u XVIII stoljeću sa tadašnjim drvenim jedrenjacima, bila je skopčana s dugim nizom teškoća, koje je uklonio moderni razvoj tehnike. - Zatim, naši su pomorci morali uporno i grčevito da se bore za tudja tržišta. Neobično je zanimljivo pratiti vjekovnu borbu bokeljskih pomoraca, naročito Dobroćana i Prčanjana, na mletačkoj pijaci. Mletačke vlasti su ih ponekad podržavali, dajući „Bokeljskoj mornarici" neke privilegije. Ali su, naravno, najčešće pazili na svoje interese i koristili posebne mletačke Bratovštine trgovaca sirom. A naročito kada je krajem XVIII stoljeća pritisak na mletačko tržište sve više rastao, razgorili su se teški sukobi, i sudski procesi. U pretstavkama čitamo ponekad zanimljive pojedinosti, gdje na pr. pretstavnik mletačke Bratovštine izjavljuje i priznaje da su Dobroćani i Prčanjani postali uzurpatori na njihovom rodjenom tržištu, da su im preoteli trgovinu u raznim mletačkim posjedima i da se opasno granaju i u samim Mlecima. To sve, bez sumnje pokazuje neobičnu vitalnost, trgovačku spretnost i borbenu prodornost naših ljudi, koji slijedeći svoje trgovačke interese traže sve šira područja za razvoj svog kapitala. - U tom jakom elanu, još se jedna veoma teška prepreka bila ispriječila. Mislim na pirateriju. Ona je surovim napadima ne samo ometala, nego i porazno desetkovala bokeljsku trgovačku mornaricu. Mleci su, zapravo još od XII vijeka pa dalje, u doba cvjetanja svojih snaga, relativno uspjeli da očiste Jadran od pirata i da drže kontrolu nad morem. Ali su se kasnije opet izmijenile okolnosti. Kandijski i morejski rat, tokom cijele druge polovine XVII vijeka, iscrpljuju ekonomske izvore Republike, uticaj Engleske i Holandije raste, a svjetska trgovina uzima nove puteve. Republika siromasi, svadja se na svoje „lokalno" more i jadransku trgovinu, a pirati uzimaju novog maha. Ne posjedujemo još potpune podatke o velikim gubicima naših ljudi iz svih pomorskih centara Boke, pa ni Dobrote, u toj nejednakoj borbi. Jedino je Tripo Balović sačuvao za Perast jedan „pregled" nastradalih i izgubljenih jedrenjaka, kao i niz „slučajeva" iz tadašnje prakse gusara. Uz to je dodao „ovo što se ja sjećam", što znači da se radi o ličnim i nesistematskim bilješkama, koje mogu imati praznina. Svakako iz tih bilježaka proizlazi porazan bilans daje samo u Perastu, otprilike u prvoj polovini XVIII stoljeća, bilo uništeno oko 130 jedrenjaka u borbama, sa velikim ljudskim gubicima. -
Izrastaju tako krupna imena pirata, koja su strah i trepet navigacije. Jedan od tih je oko 1750 već stari i iskusni Hadži Ibrahim iz Kandije. U osvetničkom gnjevu za izgubljenom bitkom iz 1751 god., Hadži Ibrahim odlučuje da se osveti u atinskoj luci Drago 1756 god. - U svjetlu svih tih teških činjenica: u teškoćama navigacije, u borbama sa svirepim piratima i u teškoj konkurenciji sa favoriziranom Bratovštinom na mletačkom tržištu, - javljaju nam se sada braća Ivanovići životniji, bliži, razumljiviji. Ta porodica, inače spada medju najstarije i najuglednije dobrotske starosjedioce. Čak vladika Rade - Njegoš 1832 izdaje jednom potomku te porodice uvjerenje, da su Ivanovići porijeklom bosanski plemići kralja Stefana iz 1446. zatim su, navodno, doseljeni najprije na Cetinje, pa onda u Dobrotu. Ali o tome nije sačuvana dokumentacija, a Dušan Vuksan nije sklon da povjeruje navodima vladike Rada da je sve te dokumente imao na Cetinju. - U doba koje ispitujemo, sredinom XVIII stoljeća, Ivanovići su bili ugledni pomorci i trgovci, pa i iskušani ratnici. Još 1731 spominje se jedna bitka Mata Ivanovića pod Valonom, a otac Marka i Joza Luka (Vuko) biva nagradjen 1753 naslovom konta za zasluge. Sam Marko u pomenutom patraskom boju 1751 pobjedjuje nadmoćne pirate i dobija senatsko priznanje i titulu kavalira.
Najzad dolazi do pobjede iz 1756 koju bi mogli najkraće iznijeti ovako. Jedrenjak Joza Ivanovića tipa „tartana" zvan „Santissimo Crocefisso e Madona del Rosario'', sa svega 40-toro ljudi posade i 8 topova maloga kalibra, nalazio se po trgovačkom poslu usidren u atinskoj luci. Na njega napada, siguran u pobjedu i nesrazmjerno jači, veliki turski brod čuvenog pirata Hadži Ibrahima iz Kandije, tipa „šambek", sa 360 ljudi posade i 40 topova. Iako u izvanredno teškom položaju, nepokretni zbog sidra i brojno skoro deset puta slabiji, braća Ivanovići stupaju u sedmočasovnu borbu i odbijaju tri oštra napada. Tokom borbe gine Marko Ivanović, koji je bratu Jozu sa drugog broda bio došao u pomoć, i još 8 drugova. Jozo privodi bitku do konačne potpune pobjede, oslobodjava robove sa piratskog šambeka, uzima trofeje i najzad pali neprijateljski jedrenjak. - Ja sam namjerno što sažetije prešao preko podataka, koji su već obrađeni u nauci, da bih vas začas upoznao sa nekim pojedinostima zanimljive tradicije, koju nam je pažljivo sačuvao i prenio od starih Ivanovića, Miro Kamenarović. U toj tradiciji se najprije pričalo o sumnji na neku izdaju, koja se javila u vezi sa pitanjem: kako je Hadži Ibrahim saznao da se u luci nalaze Ivanovići. Grčki siromašni ribari su, od nekog potplaćeni, lako mogli da dojave piratu, koji je jedva čekao trenutak da se osveti. Onaj koji je osumnjičen, bio je, po tradiciji, Ilija Mata Andrić, ali je on kasnije u potpunosti dokazao svoju nevinost, pa je čak u borbi i poginuo. Do te sumnje je došlo u vezi sa navodnom svježom vjeridbom Andrićevom, pa je Ilija, inače dvadesetogodišnjak, na rastanku sa draganom zakasnio na brod. Zbog toga je pred odlazak došlo do oštrog sukoba, uvreda, pa i oružja sa kap. Markom Ivanovićem, - ali je posada, po jednom starom običaju mjesta, bacila drače medju zavadjenima, i oni su iznad njih pružili ruke jedan drugom. Crv sumnje je ipak ostao: da bi Ilija izdajom mogao da se osveti za uvrede kap. Marka. Medjutim Ilija Andrić je sigurno dokazao svoju nevinost. Evo kako. Dok dokumenti tvrde da je brod bio usidren" u luci, tradicija kaže da su Dobroćani, opazivši ogromni nadmoćni turski šambek, koji pred lukom čeka pogodni vjetar da uplovi, odlučili da svoju tartanu nasukaju. Oni su to pažljivo uradili, i čak su vezali jedrenjak za jednu maslinu. Ta je mjera, vjerovatno, značila izvjesnu predostrožnost, ali i lukavost. Sa jedne strane se, naime, tako omogućavao uzmak na kopno, ako pred skoro desetoro struk im neprijateljem ne bude više nikakve nade na uspješan otpor. S druge strane ako se piratski šambek naglo nasuče, situacija premoći može da se izmjeni u korist Dobroćana. Tako je i bilo. Ali je Ilija Andrić već bio podigao sjekiru da kida konop kojim je tartana bila vezana za kopno, tražeći potpunu žrtvu života, bez ikakve pomisli na uzmak, i time je potpuno dokazao svoju nevinost, privrženost kap. Marku i zajedničkoj stvari Dobroćana. - Šambek je sa svježim maestralom uletio u luku i ustremio se na Ivanoviće, tražeći predaju. Dva pjesnika, Nenadić i Kačić, koja su opisala boj, navadjaju junačke razgovore i prkosne odgovore kap. Marka. (Citat Nenadića LXIV i LXV). Tradicija, medjutim, priča daje Hadji Ibrahim samo stavio ruku na grudi i dignuo bijeli barjak tražeći predaju. Svakako Marko mu je na to odgovorio direktnim hicem i smrtno ga ranio. U isto vrijeme šambek je, razapetih jedara i pod nezgodnim udarcima vjetra, bačen na plićak i tako se nagnuo i nasukao da mu je artiljerija postala neupotrebljiva. Nastala je panika. Pirati su poskakali u vodu i počela je ogorčena borba prsa u prsa. Salve topova sa dobrotske tartane su trećeg puta teško oštetili turski brod. Poslije duge i žestoke borbe preostali pirati su pobjegli na kopno, a Dobroćani su prešli na njihov brod. Oslobodili su od lanaca osam robova, uzeli trofeje, od kojih ćete neke vidjeti na prigodnoj izložbi, i zapalili šambek. Sa dobrotske strane poginuli su: kap. Marko Ivanović, Krsto Djura Radoničić, Djuro Toma Kosović i Filip Joza Kosović, Ilija Mata Andrić, Pero Joza Radimir, Jozo Vuka Ilić, zatim Vicko Bambo iz Prčanja ijedan inostrani član posade. Petorica je ranjeno.
Ovdje nije mjesto da ulazim u neke razlike izmedju svih izvora: verzije zvaničnih mletačkih dokumenata, tradicije i dva poetska djela Kačića i Ivana Antuna Nenadića. Mislim da svi oni zajedno otkrivaju poneku stranu događaja, uveličavajući ili ublažavajući poneki detalj. Uostalom takva bi se analiza opet svela na pojedinosti koje ne mjenjaju osnovni značaj samog dogadjaja. A taj se njegov značaj, kako se meni čini, svodi na slijedeće. Prvo i najvažnije za doba kada se dogadjaj zbio, iznjeli su sami Mlečani u nagradnim dukalama. Uništenjem Reis Hadži Ibrahima plovidba je oslobodjena teške razbojničke aktivnosti jednog opasnog pirata, i trgovina je sa znatno manje opasnosti mogla življe da prostruji morima. Iz tog razloga, a i da privuku druge na slične podvige, Mleci su svečano podijelili krst kavalira preživjelom Jozu Ivanoviću, medalje u raznim vrijednostima ocu, braći, nećacima i preživjelim članovima posade, sve sa urezanom slikom uspomene na pobjednički boj, kao i podarili razne druge privilegije i koristi u hrani i novcu. U mletačkom muzeju Correr (a ne nažalost u kotorskom muzeju) čuvaju se dva krsta naših Ivanovića, slična krstovima malteškog reda, - a kao jedini ostaci (zamislite paradoksa) mletačke ustanove kavaljerata sv. Marka. - Druga značajna karakteristika ove pobjede je u stavu braće Ivanović i Dobroćana svoga vremena. Već smo istakli da su Ivanovići i cijelo mjesto tada bili angažovani u velikim trgovačkim poslovima i da su to očigledno osijećali kao zahtjev svog vremena. Duga, mučna putovanja, bavljenje na dalekim tržištima, odnosi sa surovim stranim ljudima, - već su često tražila borbu i junački čvrsti stav. Ali same krvave okršaje na moru, i to sa tako premoćnim neprijateljima, ni Ivanovići ni bilo koja druga dobrotska posada nisu mogle ni želiti ni rado prihvatiti. Ali kada bi ih život i gruba životna stvarnost prisilila da prihvate oružje (a to u starije doba nije bilo rijetko), oni su prema neprijatelju nastupali kao čvrsta, zbijena, homogena četa, spremna na najveća junaštva. I tako, ne težeći za heroizmom krvavih okršaja, četa pomoraca i trgovaca pretvarala se, silom tragičnih prilika, u odred pravih i velikih junaka. Dok su pirati bili heterogena grupa plaćenih ljudi sa raznih strana, nepovezana bilo kakvim idealom, osim kondotjerske plaće, - dotle su Dobroćani bili usko povezani zajedničkim rodnim krajem, porodicama i domovima koje su zajedno ostavili daleko ispod Pestingrada, Štita, Ostojne i Pričca, i trgovačkim kapitalima koje su prevozili.
I tako, na kraju, ti Ivanovići koji pale piratski šambek, postaju, možda, simbolični za svoje vrijeme. Taj noćni požar u atinskoj luci, ta dimljiva, krvava baklja pravde, kada 40-torica ljudi uspijeva da uništi 360 napadača. - osvjetljava jasno izvanredno težak život naših pomoraca prošlih vjekova i gorak kruh i skupo plaćeno bogatstvo koje su prikupili za svoj kraj. Dok Marko Ivanović umire od rana, brat mu Jozo stoji nad njim i privodi sam bitku pobjedničkom kraju. On oslobadja pronadjene robove u utrobi piratskog šambeka, pali brod, i sa trofejima, dekoracijama, teretom ulja i sira, - ali i sa 9 Iješeva i 5 ranjenika, stiže u Dobrotu. Stiže u rodni kraj da oduševi svoju djecu i mladu generaciju mjesta da dalje izdrže na toj tragičnoj istorijskoj vjetrometini.
Dr. Miloš I. Milošević
Admiral Bokelkjske mornarice
| < Prethodna | Sljedeća > |
|---|
